Kojim bi stihom pomogao Duško?

U trenucima iskonske sreće kada se napajamo tako bliskim zvucima Malezije, izvornim govorom ruskih stepa ili ovom narodu tako razumljivim latinskim kanonima, posredstvom satelita direktno iz Vatikana, ili kada nam mozak paraju rep drobljenja proistekla iz najprimitivnijih američkih slengova, sjetno se upitam a zašto to mi sad nemamo ništa svoje?. Jer, nikad nismo ni imali; radi čega drugog , čini se očitim? Međutim, oni sa malo dužim sjećanjem znaju da to nije istina. Imali smo i mi nešto svoje, nešto čime su odjekivale ruske stepe osamdesetih, nešto što se moglo slušati od Vatikana pa do Malezije. A bogami, imali smi ponešto i ranije.
Pa poslušajmo svoje. Ali, umjesto svima dobro poznatih riječi jedne od najljepših pjesama nedavno preminulog ( naravno, o mrtvima sve najbolje) Duška Trifunovića, čujmo kako je u stvari nastala : Ima jedna tajna veza, od Bijelog dugmeta.

U Tahiru je tajna
Jedan muzički urednik je sakupio 133 Duškove pesme na koje je napisana muzika. Mnogi poštovaoci Duškove će reći: sve su mu one lijepe, ali nijedna nije kao "Tajna veza". Kada je i kako pesnik otkrio tu tajnu vezu, pitamo.

- To je u stvari jedna tužna priča. Zove me čovek iz Zagreba i kaže da je napravio film, polaže ispit, ali da mu je profesor rekao da u njemu mora biti muzike. Zvao je on prvo Gorana, a ovaj mu obećao da će mu napisati muziku ako mu ja napišem tekst. Pitam ja tog čoveka o čemu je film. O Tahiru, ne znaš ti njega. Pa kako ću napisati: Oj Tahire, Tahire. Kaže li Tahir nešto?. Evo, kaže čovek iz Zagreba, ispričaću ti jednu scenu. Tahir skine sat sa ruke, stavi na jednu dasku i pere ruke. Ja ga pitam: Tahire, kako si. On kaže: Jebeno. Što? Pa, kaže Tahir, neko ubije čoveka il' ženu, ode jal deset jal petnes' godina na robiju, ja ostao dvadeset. Šta si radio? Bio čuvar zatvora. Taj iz Zagreba još kaže: to je tajna veza između njega i života.

Odmah napišem: "Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut, sidro koje lađu čuva da ne bude buri plijen, tone skupa sa tom lađom, jer je ono dio njen." Jer, taj čuvar je pristao na takav život. Dobro je, dobro je, kaže čovek, izdiktiraj to Goranu, on će Jadranki, a ona će to pjevati.
Desilo je se da se Jadranka Stojaković tek bila vratila sa turneje po Rusiji i da se tamo zaljubila u nekog Aljošu. Ali kako je tada sve što je između nas i Rusa bilo tajno, ona osjeti, objašnjava Duško, da je tajna i njena i Aljošina veza.
- I otpjeva to, tužno, jednostavno. Goran je žurio na neki koncert pa nije imao vremena da zakomplikuje. Kad se vratio, čuo je kako pjesma zvuči i uzme je. On je uvek tako nalazio nekog ko će mu isprobati pesmu. Majstor je veliki.

Dobro je, divno se složiše. Baš kao u onoj narodnoj priči o Nasrudin hodži i filozofu.
I sve nešto mislim, koga smo to mi ubili pa da budemo u zatvoru evo već punih 15 godina? Prije toga sam bazjakao po onome što umjetnosti nenaklonjen svijet zove vukojebinama, bezbrižno spavao gdje me noć il nevolja zatekne a sad sa strahom, ko paučak prolazim kroz vlastiti haustor. To jest, ako zaista nismo krivi, e pa zašto onda na to dobrovoljno pristajemo (Pristao sam biću sve to hoće, prodao sam dušu vragu svome !)?

A u vezi pristanka na zajednički boravak evo jedan vic za kraj:
Razgovaraju Srbin i Crnogorac i pita Crnogorac Srbina:
> C: "Gdje ćeš na ljetovanje ove godine?"
> S: "U Tursku."
> C: "Zašto u Tursku", Crnogorac će pomalo uvrijeđeno?
> S: "Imaju ljepše more i plaže, povoljnije su im cijene, a i duže smo bili u zajednici."

I šta bi Duško rekao na ovo?
Samo ljudi sa smislom za šale mogu da razumiju ideale.