Zaštita prirodnog i kulturnog nasljeđa kanjona Rakitnice

The greatest tragedy is not the doings of evil men,
but rather the silence of good men."
- Martin Luther King Jr.

KANJON RAKITNICE, JEDAN OD 4 NAJZNAČAJNIJA U EVROPI, JE PROGLAŠEN ZAŠTIĆENIM PARKOM PRIRODE KOMPLETNOM SVOJOM DUŽINOM JOŠ GODINE 1966.
ODAKLE PRAVO FEDERALNOM MINISTRU ZA ZAŠTITU OKOLIŠA DA POTOPI NJENO UŠĆE U NERETVU I NJEN DONJI , NAJLJEPŠI I NAJSPEKTAKULARNIJI DIO?
OSIM TOGA, RAKITNICA JE NA UNESKOVOM SPISKU SVJETSKE PRIRODNE BAŠTINE . ZATIM NA RENOMIRANOJ CANYONSWORLD STRANICI SVJETSKI NAJPOZNATIJIH KANJONA. KAKO I KOLIKO MI SA OVAKVIM (NE)DJELIMA PREMA SVOM VLASTITOM PRIRODNOM NASLJEĐU NAPREDUJEMO PREMA EKOLOŠKI HIPER OSJETLJIVOJ EU ?.

EVO, NEK SE POMENUTI MINISTAR RASPITA KAKO BI PROŠAO NA PRIMJER U AUSTRIJI, KAD BI POKUŠAO OVAKO NEŠTO. SA DRUGE STRANE, VELIKA MEĐUNARODNA POMOĆ OČUVANJU KANJONA RAKITNICE, TE REVITALIZACIJI I KORIŠTENJU NJENIH TURISTIČKIH POTENCIJALA STOJI BLOKIRANA IZ GORE NAVEDENOG RAZLOGA !

...Old Zen poem
No living soul comes near that water--
A vast sheet of water as blue as indigo.
The abyss has a depth of ten-thousand feet.
When all is quiet and calm at midnight,
Only the moonlight penetrates through the waves,
Reaching the bottom easily and freely.

Svaki je put samo put, i nije uvreda, ni sebi ni drugima, ako ga napustiš jer ti tako kaže srce … Svaki put promatraj izbliza i promišljeno. Iskušaj ga koliko god puta misliš da treba. Tad se upitaj, i samo sebe pitaj. … Ima li taj put srca? Ako ga ima, put je dobar; ako ga nema, beskoristan je.

A path is only a path, and there is no affront, to oneself or to others , in dropping it if that is what your heart tells you. Look at every path closely and deliberately. Try it as many times as you think necessary . Then ask yourself alone, one question. Does this path have a heart? If it does, the path is good; if it doesn't it is of no use.

Carlos Castaneda, Učenje Don Juana.

.

A ima li Rakitnica srce?.
Prije tačno 40 godina Kanjon Rakitnice je proglašen Parkom prirode (zajedno sa planinanama Prenjom, Čvrsnicom i Čabuljom), te je u tom cilju prethodno po prvi put pređen cijelom svojom dužinom. Za taj pothvat ekipi od 15 ljudi je bilo potrebno gotovo dvije sedmice. I danas je Kanjon Rakitnice radi svoje nepristupačnosti najvećim svojim dijelom ostao nedostupan kao što je bio i ranije. Ali, izgradnjom pristupnih puteva i urbanizacijom okolnih naselja njegova netaknuta ljepota i kulturno nasljeđe mogu biti nepovratno uništeni. Zato je potrebna šira društvena aktivnost kao i lični doprinos svih zainteresovanih za njeno očuvanje da se taj cilj i ostvari.

Kanjon Rakitnice se proteže od ušća Umoljanskog potoka, pa sve do svojeg ušća u rijeku Neretvu nedaleko od ušća Šištice koje istiće iz čuvenog Boračkog Jezera. Gledano nizvodno, Kanjon Rakitnice je stiješnjen masivom Bjelašnice sa desne i masivom planine Viosočice sa lijeve strane, neizbježno podsječajući na otvorenu knjigu prirode, na čijim je stranicama ispisana istorija miliona godina Božijeg stvaranja (nešto slično viđa se samo u Kanjonu Kolorada) . Kako je nadmorska visina rijeke Rakitnice na ulazu u svoj kanjon oko 1000 metara, a na svom ušću oko 300m, znači da na svom putu gubi nekih 700 metara visinske razlike. Ta visinska razlika uz neprekidna djelovanja jakih sunčevih zraka, mraza i drugih faktora omogućava vodi Rakitnice da izdubi, isječe i izvaja oblike i pejsaže nezamislive elegancije i ljepote. O čudesnim ljepotama ovog kanjona svjedoči i njegovo uvršatavanje među najljepše evropske kanjone, prema izboru međunarodno priznatih stručnjaka. Kako riječima dočarati tu ljepotu. Kako slikama predstaviti bar jedan dio njenog raskoša?.

Bivši ambasador SAD u BIH gosp. Clifford Bond ( koji usput prilično dobro govori Bosanski jezik) je prilikom jedne audio-vizualne prezentacije ljepota Rakitnice upitao: zašto nema ni jednog filma o Rakitnici? I ne čekajući da se to ostvari otišao ravno u Kanjon. Nadam se da će mu samo nakon tog gesta postati sasvim jasno zašto još uvijek nema filma o Rakitnici. Još jedan ljubitelj avantura koji je učinio isto (opet bez filma) i koji kaže isto:

Kanjon Rakitnice je jedan od najmanje istraženih u Evropi. I Rakitnica se brani ljepotom i srcem.
Ne bez opravdanog razloga. Usput da kažem da gospodin prije pomenutog komentara nije vidio niti jedan promil od skrivenog i nedostupnog prirodnog blaga Kanjona Rakitnice.




O kulturnom blagu i ne sanjaj.
From my viewpoint, Europe’s four deepest canyons run neck and neck for the top honors. The Vicos Gorge is recognized by the British

and the Greeks, the Verdon is strictly defended by the French, and the Tara Canyon and the Rakitnica Canyon are debated, claimed, and defended by all three primary ethnic groups, the Croats, Serbs, and the Muslims. In my book they are all big winners and I would go back to visit any one of them or all of them in a heartbeat.
The Balkans are characterized by karst canyonlands. In part, the ethnic diversity and strife that characterize the Balkans is a result of the corrugated canyonlands of deep slot canyons such as the Rakitnica and Tara canyons and the countless small valleys that naturally divide people into geographically isolated and historically hostile tribal groups.
In Greek mythology, the Styx river encircled Hades, the land of the dead. Like most people, Fisher had heard of the Styx legend, but he was unaware the myth had been inspired by a real place in Vicos Gorge in Greece.
According to some versions, Styx had miraculous powers and could make someone immortal.

Tma i tušta neprebolna, što bi rekao veliki Mak Dizdar, Stočanin u Sarajevu,kažu najveći pjesnik erudita sa balkanskih prostora.
Božija Knjiga u životu ljudi okolo ima posebno, ni sa čim uporedivo značenje. Stoga, cijeli Kanjon Rakitnice je za njih u prvom redu živa, otvorena Božija knjiga, iz koje oni čitaju i uče o smislu i svrsi života. Kao da im cijeli život sa svih strana odjekuje božija zapovijest:

Ovo je sveta zemlja, skini obuću i učini sedždu, ti koji staješ na njeno tlo! Dakle, kao da ima neka tajna veza, po kojoj je baš čovjek ovdašnji glavni junak jedne knjige , i koji zaista nema radi čega da žali.
Rakitnicu od izvora pa sve do ušća grli đerdan SREDNJOVJEKOVNIH nadgrobnih spomenika koji se zovu stećci . U ovom jedinstvenom i neponovljivom slučaju oni su Božija slova, kojima su ispisane stranice kanjona Rakitnice, što učeći svojim nerazgovjetnim, nijemim i tamnim glasovima prate u horu nikad završenu simfoniju modre rijeke duboko negdje ispod njih, i kola razigranih gorskih vila, visoko iznad bezimenih i stalno prijetećih litica . I tako sve dokle skučena čovjekova osjetila sežu. Pa zar nekad i tišina može da progovori, pomislite? Mak je svoj odgovor u stihu dao i prije samog postavljanja tog pitanja:

Najveće je slovo što se samo sluti
Najdublje je ono što u nama ćuti.

Zadivljen i dirnut bogumilima, Ambasador Bond (na slici iznad, klikni na nju da je uvečaš) je jednom ranijom prilikom upitao : ko su bili ti ljudi? Ljudi koji su vjerovali u Boga Dobra i Boga Zla.

- Landing on Earth, Satan takes a moment to reflect, leading to a famous speech about the sun. He is troubled because wherever he goes, he carries Hell around with him in his mind and cannot escape it. Paradise brings him pain rather than pleasure and he reaffirms his decision to make evil his good. Satan leaps over the wall of Eden, like a wolf jumping into a sheepfold; and disguised as a cormorant, he perches himself atop the Tree of Life, and there plots death for man. He sees Adam and Eve for the first time, the natural king and queen of their world, in complete harmony with their surroundings, returning to their bower to rest after a long day of work. Adam and Eve talk about God and from their conversation Satan learns of the existence of the Tree of Knowledge, from which they are forbidden to eat. He takes the form of a toad and whispers into Eve's ear, giving her an evil dream that foreshadows the fall, in which an angel tempts her to eat from the Tree. -

I zaista, kakvi su to ljudi, koji su živjeli u ovoj surovoj ljepoti, od gnijezda pa do zvijezda?. Iako rođen među njima, i sam je Veliki Mak bio začuđen kad su ga pitali koja mu je njegova pjesma najdraža:

Godinama me muči fenomen srednjevjekovnog čovjeka Bosne (zbog kojeg su anđeli pocrnjeli, a Satanel dobio nove bore). Satima sam stajao pred stećcima nekropola ovezemlje, smještenim pod noge prastarih šuma. Sa kamenih gromada ulazili su u mene raznoliki simboli sunca, isprepletenog bilja i ispruženih ljudskih ruku. Noću sam opkoljen zapisima sa margina starih knjiga čiji redovi vrište upitnicima apokalipse. U pohode mi tada dolazi spavač ispod kamena. Njegove blijede usne od miljevine otvaraju se da bi njegov nemušti jezik postao zvučan. U njemu prepoznajem sebe, ali još nisam siguran da sam na putu skidanja plašta sa ove tajne...

Nek ti ova ruka bude znak da se zamisliš nad svojim rukama čovječe. 40 godina ravno je proteklo od objavljivanja Kamenog spavača, a još je malo ko svjestan šta smo to dobili sa njim. Isto tako, već 50 godina je proteklo od proglašenja Rakitnice Parkom prirode a da je i dalje malo ko svjestan šta gubimo sa njom.
Ali, vidi to dobro drugi intelektualni div Miroslav Krleža, iako malo odmaknut od ovog našeg podneblja:
"Neka oprosti stara dama Evropa.Ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti stara dama Evropa, samo Bosna i Hercegovina ima spomenike - Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca i Hercegovca.

On na stećku stoji uspravno. Digao glavu, digao ruku!
Ali nigdje, nikada, niko nije pronašao stećak na kome on kleči ili moli.
Na kome je on prikazan kao sužanj. A bilo je u BiH bar 52 000 stećaka."

Na to možemo samo dodati: niti je ikada prikazan vezanih ruku. Jer, ono što je od davnina ostalo u našem jeziku u prenesenom značenju za vezane ruke , u stvari je prokletstvo na drugom svijetu. Smrt je za njega dakle nagrada u odnosu na vječno prokletstvo sužanjstva.

Začuđen je i boem i hodoljub svjetskog glasa Zuko Džumhur, inače rođeni Konjičanin. On kaže: "O ljudi moji, cijeli sam svijet obišao ali nigdje, baš nigdje, nisam vidio radosna groblja, osim onih ispred svog vlastitog kućnog praga."

Nevjerovatno ali istinito, bogumili ovaj svijet vide kao djelo Satanovo i patnju, te je odlazak sa njega radost, a spavanje ispod grobnog kamena je pravo veselje i oslobađanje duše. Stoga je često na stećcima, od Konavla u Dubrovačkoj županiji, preko Risovca pod Čvrsnicom planinom pa do sela Umoljana u Sarajevskom kantonu, isti motiv: kolo muškaraca i žena koje igra. Po današnjim uzusima neshvatljivo i amoralno. Ali, vidimo i na tom primjeru kako se kroz vijekove društveni konsenzus o tome šta je moralno a šta nije mijenja, i može na posljetku biti dijametralno suprotan . Dijalektičari bi u tome vidjeli trijumf svoje filozofije.

Dalje, bogumili su imali svoje sopstveno pismo (bosančicu - bosanicu) i sopstveni jezik (bosanski) i njegovali su pismenost. Uporedite tekstove pjesama Duška Trifunovića, Tina Ujevića i Maka Dizdara sa tekstom kamenih spavača? Vidite li ikakvu razliku u jeziku modernih pjesma, iako se radi o ljudima koji pripadaju različitim nacijama? Nacije u svojim stogodišnjem nastojanju negiranja sličnosti nisu uspjele pobrisati tragove 800 godina prethodnog suživota. Jezik je izgleda tvrđi i od bogumilskih grobnih kamena. Neki su od njih poblijedili i izgubili nešto od svoga izvornog teksta, ali jezik njihovih nasljednika paradoksalno nije. Pisani tragovi na stećcima koji datiraju od prije hiljadu godina nedvosmisleno govore o pismenosti i zadivljujućim univerzalnim porukama za koje Miroslav Krleža ustvrdi da su jedini tragovi kulture u Evropi. Bosna je bila jedini primjer države u tadašnjem svijetu gdje su narod i gospoda govorili i pisali isto. Pučki ili prosto narodni jezik bili su zanemareni i onemogućeni u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i drugim zemljama.- Živjeli su u ambijentu najljepše netaknute prirode u skladu sa njom (stećci su u najljepsem prirodnom ambijentu pored rijeka, na planinama i na najljepši način uklopljeni u taj ambijent)... Istorijsku zaslugu za noviju prezentaciju bogastva duha i vrijednosnih orijentacija Bošnjaka bogumila ponajviše ima Englez Artur Evans (poznat po otkriću minojske palate kod Knososa na Kreti) kao i Miroslav Krleža. Svakako Bošnjaci bogumili su to, sopstveno otkriće, sami omogućili ostavljajuci 52 000 kamenih stećaka za sobom (neki izvori govore o preko 66 000). Stećci (mramor, biljeg, kam, steljac, maset) su vjerovatno jedna od najorginalnijih i najznačajnijih materijalnih ostavština evropske civilizacije. Na stećcima su davno uklesane porukama onog i onakvog svijeta o kom moderna Evropa danas sanja. Interesantno je da je postavljajući izlozbu "Istorija na tlu Jugolavije od praistorije do danas" u Parizu, prije četrdesetak godina, kasnije je obišla svijet, Miroslav Krleža kao centralnu figuru stavio bosanski stećak. I to stećak iz doline Neretve, u blizini Rakitnice. Na insistiranje srpskog lobija da to bude freska "Beli anđeo" rekao je da je izvor te kulture dalje od naših prostora i da se njom mogu dičiti drugi. Na primjedbe hrvatskog lobija zašto ne ikona iz neke od katedrala u Hrvatskoj odgovorio je isto, da je centar i izvor te kulture negdje drugdje, a stećak ima samo Bosna i niko više na svijetu. I ŠTA REĆI?
NEMA UMJETNOSTI BEZ SLOBODE, nema slobode bez umjetnosti.
Kojem je to sužnju stalo do umjetnosti i koji to umjetnik svezanih ruku može biti slobodan u stvaranju?

Jer, ko to danas osjeća da smo im možda i nešto dužni za ovo što ono su nam svojom žrtvom neoskrnavljeno ostavili? Ne, ne, ne može nijedan čovjek praviti nasilje drugom i nad drugim, a da ga ne počini i nad samim sobom ili samom sebi. Prije ili kasnije, to je sasvim sigurno.

A dotle, krenite i vi u potragu, ili pomozite onima koji tragaju Rakitnicom ili za načinom kako da je zaštite od uroka i zlih, pohlepnih ljudi. I zato hodajte, hodajte od kamena do kamena i tražite odgovore na pitanja što su svuda okolo ili unutar vas samih. A Rakitnica će vam svojim zagrljajem uvijek davati novu snagu da ustrajete. Da ustanete kad padnete, da se odmorite kad posustanete, da nastavite i da nikad ne odustanete. I kad pitanja više ne bude, znaj druže Tito da na Ljubinom grobu više nema živih partizana, pardon, znaj da iza svakog odgovora čeka novo pitanje, a iza svakog pitanja novi odgovor. Samo ih treba naći, što bi šeretsko - filozofski primijetili naši kameni spavači. I sve tako, dok im se i sami ne pridružimo u vječnosti.



(Kad su u austrijsko doba pravili cestu, učinili su to neki posred sela kamenih spavača kraj Radimlje. Tako su jedni zauvijek ostali na jednoj strani ceste a drugi sa one druge. Preostalih dvadesetak kamenih spavača je zanavijek oskrnavljeno. Nije li to u stvari slika i prilika naše gorke sudbe što nam se stalno ponavlja i ruga , te surovo osvečuje za sve naše stare grijehe prema vlastitom nasljeđu? I šta su to naši kameni spavači mudro rekli prije više od 900 godina?)

Ti,koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima nista,do ponovo ti sam.

Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti.


Nije bez razloga selo Lukomir, sa oboda Kanjona Rakitnice proglašeno jednim, a sami stečci još jednim od 8 čuda Bosne i Hercegovine


Meni se najviše dopada jedan od komentara Tim-ovog članka o Lukomiru: Bosnia is definitely a place I want to visit someday. (Želio bih zaista da posjetim Bosnu jednog dana). Na to se samo može dodati : a bogami i Hercegovinu.
Dakle, nisu to samo razmišljanja specijalizovanog reportera renomiranog Yahoo-a . Doduše, sam Kanjon se nije našao na spisku čuda, ali vjerovatno samo iz razloga što je bio nedostupan uglednoj reporterki. Čak i da jeste, kako shvatiti 3 čuda Bosne i Hercegovine i to na jednom, jedinom mjestu, a da to ne izgleda kao još jedno novo, jedinstveno i neponovljivo čudo sinergizma čovjeka, duha i prirode; inače od samog stvaranja svijeta suprostavljenih i zavađenih ? Jer, Bosna Hercegovina zaista ima čuda i ljepota napretek, pa slobodno odaberite šta god poželite. Samo, izgleda da je to shvatio već cijeli svijet , svi osim nas samih. A kako da čuvamo ono čega nismo ni svjesni da imamo?. Po onoj narodnoj, tek kad nešto izgubiš onda to počneš cijeniti. Daj Bože, pa da se dozovemo pameti prije nego što bude prekasno. Da se bar malo napijemo sa izvora mudrosti kamenih spavača, naših predaka. Koji kao da nam kažu sa svojih vječnih kuća: Evo, sagni se i pij. I to ćemo izgleda još uvijek moći sve dok budemo mogli da se sagnemo i pijemo kristalno bistre vode rijeke Rakitnice.


30 kilometara pitke rijeke? Pa gdje to još ima !!? Na Rakitnici, samo 30 kilometara od jednog glavnog grada države - Sarajeva, i nigdje više na ovom svijetu. Pa to je vrednije blago i od piramida, isto nekih 30 kilometara udaljenih od Sarajeva !. Zato, navali narode da vidiš i ovo čudo neviđeno. Navali, dok ga nismo na brzaka i ispotiha potopili !!.
I za kraj, poetična legenda o Zmaju iz Rakitnice, po što kupio po tom i prodao - dakle nisam ništa oduzeo nit dodao. Šta očekujete više od mene, pa nisam ja Semir Osmanagić.

LEGEND OF THE RAKITNICA DRAGON.

Legend has it that many centuries ago there was a fiery dragon that was attacking and scaring the shepherds and their flocks. The villagers asked the local holyman to go and fight this wicked dragon. He agreed to do so, on one condition. He asked the villagers to pray for him and his safety until he returned. The power of their prayers would enable the 'imam' to defeat the beast. Off he went into the canyon. For days there was no sound or word of him. Yet the villagers continued to pray. It is said that the dragon climbed up the rock face of the canyon, with his large tail swithering up Studeni Fields -- creating the present day serpentine stream. They met near Gradina, and with the power of the imams prayers, along with the faithful below, the holy man turned the dragon to stone. The tail, mouth and head can be clearly seen engraved into the Red Rocks. The village was henceforth named Umoljani, which means 'in prayer.'

I zaista, nigdje se u Europi ne može uputiti dova umrlim sa doslovice višeg mjesta nego što je ovo. Provjerite sami zašto. Sasvim u pozadini je vrh Bjelašnice Krvavac visok 2062m. Jednog dana će ako Bog da, Kanton dovesti asfalt i dovde, pa izvolite doći.Ono što je jedinstveno u cijelom svijetu, bar koliko ja znam, je da oko kanjona Rakitnice stanovnici daju istaknutim toponimima imena vezana sa svojom vjerom. Tako se npr najviši vrh planine Visočice visok 1967m zove Džamija.
According to the tradition of Bosnian Sufis, these three paths oriented towards Oneness correspond to the different sacred teachings and ways towards God. Thus the apple, a sign of man's fall from Paradise as well as of the search for insight, is found both on stećci, on nišani and on the top of minarets, such as that of the Bey Mosque in Sarajevo. The five golden apples on top of the latter "point to the longing of the one who submits to God to transform his presence in the world into the fruits of the tree of life, by which he will achieve the primordial perfection and the peak of human potentiality." In a similar vein Mahmutćehajić interprets images of grapes and grape-vines, staffs, and spirals (spiderwebs).

Gledajući sa vrha Džamija prema Bjelašnici i oblacima u gotovo istom nivou, čovjek u mislima preleće kanjon Rakitnice između njih dubok mjestimično i preko 1000m, baš kao što se Sufi, kad se u mističnoj vjerskoj ekstazi uspinju Bogu, neminovno odvajaju od ovoga svijeta.

I kakve li alegorije ! Spektakularan tjesnac preko kojeg se kanjon Rakitnice u tom imaginarnom kretanju prelazi, a gdje je on najdivljiji, najsuroviji i najopasniji, naziva se od pamtivijeka Džehenem (Pakao). Griješnici na putu za Raj će propasti u Pakao!.

Ali, poruka je univerzalna, svima. I na kraju svega, ista kao Makova iz Modre rijeke:
Valja nama preko rijeke !.
Sa suprotne strane vrha Džamije i suprotne strane svijeta nalaze se Dindol i rijeka Dindolka. Riječ Din znači vjera, ljepota vjere.

To će reći, Pakao-Džehenem je ono što je nasuprot ljepoti vjere!.

Kakva egzaltacija kad čovjek čitajući ove toponime shvati tu nemuštu poruku i njen smisao, i kao da se bar za tren, privremeno nađe u tijelu ovdašnjeg gorštaka kojem je ta jednostavna misao bila svjetlo i vodilja u teškoj i neizvjesnoj borbi za opstanak, sa tako lijepom ali nekad i izuzetno surovom prirodom, sa razmeđa primorske i kontinentalne klime Evrope i sa samog krova Bosne i Hercegovine.

Iz nekog običnom čovjeku nedokučivog razloga, ovi su krajevi bili oduvijek privlačni pustinjacima. Međutim, tamo daleko jedan čovjek izgleda da zna odgovor. Ime mu je Carlos Castaneda:
Our normal expectations about reality are created by a social consensus. We are taught how to see and understand the world. the trick of socialization is to convince us that the descriptions we agree upon define the limits of the real world. What we call reality is only one way of seeing the world, a way that is supported by social consensus.
Stoga, i mene jedno pitanje muči, da li je onaj pustinjak koji je krajem prošlog stoljeća 20 godina živio sam u kanjonu Rakitnice , dobrovoljno odsječen od blagodati ali i od otrova moderne civilizacije, znao za ovu pjesmu nedavno preminulog Duška Trifunovića, nosioca 6.aprilske nagrade grada Sarajeva, nastalu sasvim neovisno, otprilike u tom istom vremenskom periodu? Hiljade čuda :

U svijetu ovom sa hiljadu čuda
svaki čovjek živi svoje drame,
I moja pjesma neka pođe tuda
u svemu tome ima nešto za me.

I baš me briga i sve me se tiče,
jer pjesma koja dolazi iz tame
dok riječi njene na molitvu liče
u zvuku njenom ima nešto za me.


U ruci koja maše ili prijeti
u noći kad su i zvijezde tužno same
u suncu koje nikad umrijet neće,
ma mora biti nešto u tome i za me.


Hiljade čuda? Pjesnik je ukazao na još jedno, a da ga nije bio ni svjestan. Ukoliko je kosmos beskonačan, noćno nebo ne bi bilo tamno, nego svijetlo kao dan. Olbersov paradox ukazuje da fizički zakoni to neminovno nalažu. Ipak, noćno nebo je tamno. Tamno, da tamnije ne može biti. Jednostavno je obrazloženje tog paradoksa da zvijezde, kao i ljudi, umiru i rađaju se, a mi na nebu vidimo u stvari milijarde mrtvih zvijezda, koje više ne postoje, nego do nas tek sada pristiže njihova svjetlost iz vremena kad su zračile toplotu i svjetlost, svjetlost koja doduše ima veliku, ali ipak ograničenu brzinu kretanja kroz beskrajne nebeske prostore. Eto dakle mrtvih i na nebu, možete ih čak i vidjeti, kao što su to nekim intuitivnim čudom vidjele prehistorijske religije, ne znajući za pravu prirodu svjetlosti!. Doduše, mi koji smo ljepotu noćnog neba zamijenili vještačkim suncem, što je TV ekran u suštini, nismo toga ni svjesni zasljepljeni njegovim blještavilom. Ne bismo mogli biti sve i da hoćemo , svjetlosti grada blijede zvijezde na nebu, a zagađeni gradski zrak još dodatno rasipa njihovu slabašnu svjetlost.

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote:
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Tin Ujević

Dođite u nezagađenu prirodu i
p o s m a t r a j t e
svjetlost miliona zvijezda ometanu samo odbljeskom logorske vatre. Možda se ponekad u šali zapitate gledajući zvjiezde da li i vanzemaljci imaju smisla za šalu i lijepo, ili je to dar samo nas Zemljana, kao što su ovaj zvekir lijevo ili krugovi u žitu dole?. Tek onda ćete možda sagledati i sami sebe. Jer, ja ne znam da je ikada neko doživio vjersko ili duhovno otkrovenje na radnom mjestu, ili u hotelskoj sobi, gdje je tako malo šale i lijepoga. Vjerujte ili provjerite.

The world is incomprehensible. We won't ever understand it; we won't ever unravel its secrets. Thus we must treat the world as it is: a sheer mystery.


A potraga prema Rakitnici i zimi završava u Zmajevom gnijezdu?