RAKITNICA - Bosnia And Herzegovina

Čovjek je porobljavajući prirodu zaboravio da mu je ona majka, a ne zla maćeha
None are more enslaved than those who falsely believe they are free ~ Goethe


Monday, October 15, 2012

Jesen, Volujak i Zelengora


Tragom karavanske ekspedicije dr. Josipa Poljaka iz Zagreba iz godine 1929, krenusmo jesenas njegovim stopama po Volujku. Te godine bijaše proglašena kraljevina Jugoslavija a za vrijeme prolaska karavana  još uvijek je formalno bila kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (slika ispod).

Razlike su nakon 83 prohujale godine sljedeće: Nema žandarmerijske stanice iz koje je on krenuo preko Lebršnika. Nema ni brojnih konja na ispaši u Marcelovom dolu a  bogami ni divokoza. Konje smo zato glumili mi, jer ih nismo mogli koristili kao dr Poljak. Nismo ispekli ni janje na Trnovačkom jezeru ! Eh, u ta doba se išlo preko  Studenca po hljeb sa druge strane Volujka !, dakle štedljivost sa ugljikohidratima al zato narod nije znao šta je to šećerna bolest, a bar je šećera dovoljno imao. Dvano smo na to zaboravili, pa vas podsjećam.
A čega još uvijek ima: Zapanjujuće ljepote gledajući Trnovačko jezero i okolinu sa Studenaca na 2200 mnm, i kiše koja nas dohvati na silasku. Te pokoja fotografija u boji dole ispod, jer godine 1929 planinari nisu fotografirali u boji. Od imena učesnika dozvolite da radi urođene skromnosti istaknemo samo jedno: dr. Ćustovića. Jer i mi doktora za trku imamo.
Sutradan obiđosmo i Zelengoru, područje jezera Gornje i Donje bare, te Planinicu, Ardov i prevoj Dobru.
I ponovo doživjesmo rijetko viđene ljepote.Ako vam ove slike najbolje ne govore kako smo se osjećali dozvolite da bar približno opišem: Ni na nebu ni na zemlji !
A prije 83 godine ovako se razmišljalo i planinarilo:
Stariji se planinar može zgodno da posluži jahaćim konjem, da štedi sebe i svoje srce. Velika gospoda činila su to odavno, i ako nisu bili stari. Tako se i saksonski kralj penjao na Biokovo. Moj mili i štovani saputnik g.prof.dr K.Bošnjak mnogo je praktičniji od mene. Kad smo 1929. išli na veliku turu od Kalinovika do Nikšića, uzeo je za sebe osedlanog konja, pa je cijelim putem jahao, gde god se moglo. Kad smo na tome putu od Čemerna trebali da pređemo Volujak, 900 m nizbrdo, moj dobri saputnik i iskreni prijatelj dr J.Poljak, zabrinuo se za mene, da će mi teško biti, pa mi doveo osedlanog konja i zapovedajući mi rekao: „Konj je plaćen, ded uzjaši, ovuda Ti ne dam da ideš pješice, jer može biti mnogo za Tebe“. Morao sam poslušati, kad vidim da mi dobro želi. I nisam se pokajao, jer sam ja kao starac od 70 godina lakše izašao na Volujak, nego mlad konj poda mnom. Konj se i uznojio i umorio i zaduvao, a ja ni brige, kao tić.

A ovoj planini je i ime najvišeg vrha sporno. Mi smo ovom prilikom popeli neosporno najviši vrh Volujka Studenac 2294mnm. A  VLasulja? E pa stručnjaci kažu da su ovdje dvije planine zbijene u jednu i da je vrh Vlasulja najviši vrh masiva ali susjedne planine Vlasulje
, analogno komšiji preko kanjona Suhe Magliću, Posljedice? Studenac je onda treći ili četvrti vrh neke planine po visini u BiH. A tako je zaboravljen.
Na slici ispod je strelicama objašnjeno odakle smo traverzalno stigli do Trnovačkog jezera.
 
Naravno karte, kompas, GPS i ostala pomagala nismo imali na ovom remakeu. A bogami ni vodiča, pa će vas ove slike ako ništa drugo voditi ako bogda i vi jednog lijepog dana krenete našim stopama. 


























Zelengora Gornje bare i Ardov, u pozadini Volujak: Badanj, Studenac i Lice